Posts

IZVINJENJE

Želim da se izvinim gospođi Pavlović zbog svega što sam joj učinio. Reči su isuviše ograničene i restriktivne da bi opisale koliko mi je žao. Posmatrano iz današnje perspektive, krivo mi je što sam reagovao iz vlastite rane, iz vlastitog bola, a ne iz nekih nazovi uzvišenijih delova svoga bića. Podlegao sam vlastitom gnevu, dokazavši reči jednog nemačkog filozofa da je ljudski gnev, a ne zdrav razum najbolje raspoređena tvar na svetu. Istina je da poslednji moji tekstovi nisu adresirani na lično ime i prezime gospođe Pavlović, već je u pitanju lik koji je koncipiran kao postmoderno protejsko "Ja", koje se menja iz časa u čas, to jest iz priče u priču, sledstveno vremenu u kojem sve što je nekada bilo čvrsto sada se pretvorilo u dim, ali mi je bez obzira na sve, beskrajno žao.  

Aerodrom

Image
Beše to nedelja. Naizgled kao i svaka druga. Roditelji su vodili svoju decu na beogradski aerodrom kako bi ova uživala u prizoru poletanja aviona. Ni moja porodica nije bila izuzetak u tom uveliko uhodanom igrokazu. Ali te nedelje nešto je drugo zaokupilo moju pažnju. Pored prizora gotovo pa nepomičnog sunca bilo je to lice jedne žene. Lice na kojem mi se činilo kao da su ispisane sve tajne ovoga sveta. Ali i mnogih drugih. I zato gde god bih krenuo činilo mi se da to lice putuje baš svuda sa mnom. Toliko je taj prizor bio učestao u mom umu da bi mi se ponekad učinilo da sam ga ja u stvari izmislio. A onda, par godina kasnije ponovo sam je video. Rešio sam da joj priđem. Taman što je zamakla u toalet aerodroma eto i mene za njom. „O kako si ti jedan lep dečak”, sačekala me je ona s spremnom konstatacijom. „Mora da već imaš puno ženskih prijateljica. Sigurno si već puno puta i bio intiman sa ženom.” „Ne, nisam”, dgovorio sam joj zbunjeno. „A zar te nisu stariji

Maska

This summary is not available. Please click here to view the post.

Ona

Image
Živim u Beogradu. Ceo svoj život. Iako je možda i pomalo optimistično reći da živim. Jer mrtav sam već odavno. Kao i većina ljudi oko mene. Toliko mrtav da u meni zapravo nije više ostalo šta ni da umre. Pa opet. Deca se rađaju, starci umiru kondomi plutaju Senom. Kao i Dunavom. Ali se uistinu malo šta rađa. A ponajmanje nada. Koje pak ima ipak sasvim dovoljno. Ali ne izgleda i za nas. I onda sasvim iznenada kao da se sve promenilo. Onog časa kad se pojavila Ona. Ona koja je u svojoj izuzetnosti, malo je reći, kolosalna. I neuporediva. Ona čije je telo rekao bih samo za mene nosilo u sebi vlagu zore. Ali i ona koje je pre svega bila jednostavno slika. Ideal. Legenda. Mit. Baš poput slika svetitelja na kartama ili baš poput slika legendarnih heroina koje su uvek dobrano hranile našu maštu. Eto takva je bila ona. I bilo je u njoj nečega neuhvatljivog. Nečega što je gonilo ljude da je opsedaju. Da je danima i noćima proganjaju. Bila je nežna i bila je neizbežna. I bila

Boginja kiše

Image
Bila je kišovita noć. Ulice su bacale odsjaj poput ogledala. A ja sam se zaputio na jednu izložbu u galeriji Grafičkog kolektiva. Tamo sam, naravno, naleteo na nju. Moram da priznam da sam odnedavno dobio novi razlog da budem na svakom događaju u ovom gradu. Nju. Moju najdražu i najslađu princezicu koja je i u ovim kišovitim septembarskim noćima sijala kao najlepši i najvreliji julski dan. Kako je te večeri bio 11. septembar, nešto sam pretenciozno prozborio o tome kako se danas terorizam širi svuda oko nas, baš poput virusa. Onako omalena poput nokta i plava poput kakve kubanske noći, Nevenica je pažljivo upijala baš sve što sam joj govorio. Ona sama uvek je odmereno i bez suvišnih reči odgovarala na svako moje pitanje. Nikada, ali nikada nije u mom društvu povisila ton. Ali neke je baš sve to i nerviralo. Rekla mi je kako je njoj u životu ubedljivo najvažnija harmonija. Štaviše, jednom kada je kasnila na predavanje na svom Medicinskom, tiho je ušla u salu ne rek

Venera

Image
22. jul 2017. Nevena i ja se dogovaramo da se nađemo na Krstu kako bismo gledali staru verziju "Bornovog identiteta". Kad ono nevaljalci nam na Film Stritu pustili ovu novu s Metom Dejmonom. Ali ko da je bitno šta se uopšte gleda kada je Nevena tu. Te noći Nevenica je izronila iz trole GSP-a poput same Venere iz morskih talasa. Grudi su joj se prelivale u nekoj uskoj crnoj majičici. Lice joj je plenilo njenim zelenim skoro pa fluidnim očima. Koža je čak i u beogradskoj noći sijala nekim tajanstvenim sunčevim sjajem. A čitavo njeno telo delovalo je kao da je konstantno u pokretu. Kao da priziva da se raspline u mojim snažnim i napetim rukama. I tako i bi. Nakon što se film završio a mi zapodenuli razgovor na potezu od apstraktne umetnosti pa sve do dnevne politike Nevenici se pripiškilo. I tako završismo u "Meku" onom u Bulevaru. Kada je zakoračila u ve-ce nisam izdržao i da ja ne učinim isto. I joj kad se samo setim kako je te noći med

Fantazija

This summary is not available. Please click here to view the post.